Piczo

Log in!
Stay Signed In
Do you want to access your site more quickly on this computer? Check this box, and your username and password will be remembered for two weeks. Click logout to turn this off.

Stay Safe
Do not check this box if you are using a public computer. You don't want anyone seeing your personal info or messing with your site.
Ok, I got it
Next >> Sledeca >>
  <<Back <
Home Page<< садржај >> (Почетак)
Десанка Максимовић - Desanka Maksimovich
Apprehension

No... don't come to me! I want to adore
and love your two eyes from far, far away.
For, happiness's beau just while waiting for --
when only allusion comes out of its way.


No... don't come to me! There is more allure
in waiting with sweet apprehension, fear.
Just while seeking out everything is pure;
It's nicer when just forboding is near.


No... don't come to me! Why that, and what for?
Only from afar all stars spark and glee;
Only from afar we admire all.
No... let not your eyes come closer to me.


~ THE END ~
        Десанка Максимовић

                Стрепња

Не, немој ми прићи! Хоћу издалека
да волим и желим ока твоја два.
Јер срећа је лепа само док се чека,
док од себе само наговештај да.


Не, немој ми прићи! Има више дражи
ова слатка стрепња, чекање и стра'.
Све је много лепше донде док се тражи,
о чему се само тек по слутњи зна.


Не, немој ми прићи! Нашто то, и чему?
Издалека само све к'о звезда сја;
издалека само дивимо се свему.
Не, нек' ми не приђу ока твоја два.


~ КРАЈ ~
In English   [на енглеском]

Some other of Desanka Maksimovich poetry...and more

              SPRING POEM

While watching all these early buds and swallows,
I can feel tonight
that my heart’s slowly growing over sorrows
as someone’s horizon on smiley days might;

That it’s getting bigger like all plants around
and as light as feather,
and that all happiness that’s above the ground
and a Hell of pain wouldn’t really matter:

It’s longing for all things that a life as such
could give nice to thy,
and completely nothing wouldn’t be too much--
it’s eager desire and hopes are so high.

Everything that’s happened has been just a play
of my heart on fire;
my true love has never been given away
as much as I could and as I desire;

There are, in my deeps, gentle tides of words
never let outside;
I could give my heart to everyone on worlds,
yet, it would remain a lot of it inside.

Desanka Maksimovic
Translation: Dragana Konstantinovic


        WARNING

Listen, I'll tell you my secret:
Never leave me alone
when music plays.

It could seem to me
that some eyes gray
are so deep and soft,
the eyes that are actually plain.

It could seem to me
that I dive into the sound
and I could give my hands
to anyone around.

It could seem to me
so easy, so gay
to love someone
for only one day.

Or, I could tell someone
my dearest,
magically growing secret
how much I love you.

Oh, never leave me alone
when music plays.
It could seem to me that again,
somewhere in a forest,
my tears flow through a new well.

It could seem to me that a black butterfly
makes patterns on heavy water--
those that no one feels free to tell.

It could seem to me that somewhere in the dark zone
someone sings and with a bitter flower
touches my heart where the incurable wound stays.
Oh, never leave me alone,
never alone,
when music plays.

Desanka Maksimovic
Translation: Dragana Konstantinovic


Desanka Maksimovich

A BLOODY FAIRYTALE

It was in a land of peasants
in the mountainous Balkans,
a company of schoolchildren
died a martyr's death
in one day.

They were all born
in the same year
their school days passed the same
taken together
to the same festivities,
vaccinated against the same diseases,
and all died on the same day.

It was in a land of peasants
in the mountainous Balkans,
a company schoolchildren
died a martyr's death
in one day.

And fifty-five minutes
before the moment of death
the company of small ones
sat at its desk
and the same difficult assignments
they solved: how far can a
traveler go if he is on foot...
and so on.

Their thoughts were full
of the same numbers
and throughout their notebooks in school bags
lay an infinite number
of senseless A's and F's.

A pile of the same dreams
and the same secrets
patriotic and romantic
they clenched in the depths of their pockets.
and it seemed to everyone
that they will run
for a long time beneath the blue arch
until all the assignments in the world
are completed.

It was in a land of peasants
in the mountainous Balkans,
a company of small ones
died a martyr's death
in one day.

Whole rows of boys
took each other by the hand
and from their last class
went peacefully to slaughter
as if death was nothing.

Whole lines of friends
ascended at the same moment
to their eternal residence.

Desanka Maksimovich
[Translation by Sarah O'Keeffe]

________

'We are Serbian children!
Shoot!'
The dramatic framework of the poem "A Bloody Fairytale" is the element that makes it an exceptional poem. In this case, the event is the not the usual death by accident, ill health or old age. This poem memorializes the deaths of seven thousands (7 000) of schoolchildren, who were selected, with incomprehensible malice, especially because they were children and their deaths would punctuate more fully the German call to end resistance. The only allusion to something of a military nature in the poem is the use of the word "cheta." This word is usually used to describe a group of soldiers. With her line "a company of small ones," referring to the children, Maksimovic makes a particularly ironic statement: the innocent children are being punished in a manner so brutal it is not fit for even the soldiers of the enemy. She compares the children's death to that of a martyr and she respectfully refrains from mentioning those responsible for their death, as it would ruin the forlorn and grief-stricken tone of the poem with anger. Rage will not bring the little martyrs back. All that remains is to immortalize them with an appropriate lamentation.

*   *   *

I was once asked to present a lecture on Ireland while I was in Belgrade, Yugoslavia. I took the opportunity to ask the approximately 100 seventh grade students if they still taught "A Bloody Fairytale" in middle schools in Serbia. Their answer was unequivocally yes. Suddenly and simultaneously, various phrases from the poem were floating across the room. My inquiries certainly did not meet the standards of an official poll, but the results were telling. During my travels in the Balkans, I also went to Slovenia and Croatia, and there I made the same inquiries. My results were again affirmative. Children who had entered school since the civil war did not know the poem. Everyone else did. The poem, commemorating Kragujevac, was learned by almost every student in Yugoslavia for almost fifty years. ...

From the Sarah's work:
'Poetry As Memory', 1999.
        [на ћирилици]

Десанка Максимовић

  КРВАВА БАJКА

Било jе то у некоj земљи сељака
на брдовитом Балкану,
умрла jе мученичком смрћу
чета ђака
у jедном дану.

Исте су године
сви били рођени,
исто су им текли школски дани,
на исте свечаности
заjедно су вођени,
од истих болести сви пелцовани
и сви умрли у истом дану.

Било jе то у некоj земљи сељака
на брдовитом Балкану
умрла jе jуначком смрћу
чета ђака
у истом дану.

А педесет и пет минута
пре смртног трена
седела jе у ђачкоj клупи
чета малена
и исте задатке тешке
решавала: колико може
путник ако иде пешке...
и тако редом.

Мисли су им биле пуне
и по свескама у школскоj торби
бесмислених лежало jе безброj
петица и двоjки.
Прегршт истих снова
и истих таjни
родољубивих и љубавних
стискали су у дну џепова.
И чинило се сваком
да ће дуго
да ће врло дуго
трчати испод свода плава
док све задатке на свету
не посвршава.

Било jе то у некоj земљи сељака
на брдовитом Балкану
умрла jе jуначком смрћу
чета ђака
у истом дану.

Дечака редови цели
узели се за руке
и са школског задњег часа
на стрељање пошли мирно
као да смрт ниjе ништа.

Другова редови цели
истог часа се узнели
до вечног боравишта.

Десанка Максимовић, 1946


Срнина молитва

Истоку окренута,
срна под бором клечи,
моли се молитвом звериња,
без речи.


Од јутарњег сјаја
очи су јој црвене,
не види око себе ништа,
ни околно дрвеће,
ни језеро, ни мене.


Хиљаду је векова дизао
њен високи храм,
вајао стубове у њему,
Господ сам.

Маховином је застро
камен голи,
да би срна имала
где да се моли.


Истоку окренута,
моли се дигнуте главе
да борови право расту,
да зиме не буду љуте,

да дрво ново никне
на месту где старо се осуши,
да у језеру вода
никада не пресуши,


да јасне буду зоре,
да шуму мимоилази гром.
Истоку окренута
моли се за свој дом.

И свуд из борове коре,
кроз шуме храм,
миришу тамњан и смола.
И док се моли, свећу
држи јој Господ сам.


~ КРАЈ ~


Десанка Максимовић

              Помилуј Боже

Помилуј Боже, оне који су жедни пролећа,
ишчезли као осмех тих
међу звездане светове.
Помисли, Боже, на њих
у час кад просипаш цветове
поврх кутова свих.


Заклони, Боже благи, својим гласом
наш смех, и наш глас,
ако радосни будемо у дан
кад, жедни живота и младости,
они одоше од нас;
засени светлошћу вечном њихов вид,
о, Боже благи, јер мене је стид
часа земаљске радости.


Заклони, Боже, срцем својим
наше срце у час кад се пролеће рађа,
када цветања, када сунца моћ
буду у нама тугу убили;
кад прође најпре час, па дан, па ноћ,
а ми се не сетимо њих
ни часа кад смо их изгубили.


Заклони, Боже, земаљске столове и чаше
од њих, који више не седају
за пролећне гозбе наше;
од њих, чије душе сад круже
изнад врлине и злости;
на чијем срцу младом цвате руже
у час кад су у шуми ласта
и љубав у срцу нашем
први гости.


~ КРАЈ ~


Десанка Максимовић

Писмо оцу

Сад је на земљи, оче, други свет.
За себе сви се грозничаво брину,
цене своја имања и сићушна бића.
Само је неколико сиромаха и младића
који би могли за добро других да гину.


За благом сад највише жуде људи;
према човеку све се хладнији бива;
граби свак да се на земљи наужива,
јер не верује да ће на небу да се суди.


Ни твоја молитва код Бога не помаже:
из дана у дан бива овде све грубље;
друкчије је сад, оче, и наше родољубље,
Србија и Војводина се чак гложе.


Сад мисле да треба богато да се плате:
труд за родну груду и љубав и идеали;
причају гласно шта су за земљу дали.
А ја с болом мислим на твој живот и на те,


и чини ми се сада: ниси морао умрети,
све је можда било празно и узалудно:
пламичак твоје вере само ја чувам будно
и кроз све мржње овде чистог ћу га пронети.


~ КРАЈ ~


Десанка Максимовић
(1898-1993)
Десанка   Максимовић (рођена у Рабровици код Ваљева, 16. маја 1898 — умрла у Београду, 11. фебруара 1993), поникла у ваљевској питомини, у природној средини коју је занавек понела и тако присно уткивала у своју лирику, створила је у завичајној Бранковини, где је, по сопственој жељи, сахрањена, мало песничко светилиште. У Ваљеву јој је, што је код нас диван изузетак, за живота подигнут споменик у центру града. Смештена у крају порте бранковачке цркве, задужбине Ненадовића, њена хумка, подинута по узору на скромна и проста сеоска гробишта, постала је место ходочашћа многих песника, уметника, културних радника и поклоника њеног песништва. Песме Десанке Максимовић су заступљене у многим антологијама, па и у њима се, поготову љубавне, рефлексивне и родољубиве песме, издвајају нарочитошћу лирских сазвучја и дубоке људске интиме. Ако би се у нашем песништву, тако разуђеном и судбинама неуједначеном, бирали достојанственици овог позива, Десанка Максимовић би била, ма са ког краја прилазили томе, једно од челних имена.

                              [на латиници]

Desanka Maksimović
(1898-1993)
Desanka Maksimović (rođena u Rabrovici kod Valjeva, 16. maja 1898 — umrla u Beogradu, 11. februara 1993), ponikla u valjevskoj pitomini, u prirodnoj sredini koju je zanavek ponela i tako prisno utkivala u svoju liriku, stvorila je u zavičajnoj Brankovini, gde je, po sopstvenoj želji, sahranjena, malo pesničko svetilište. U Valjevu joj je, što je kod nas divan izuzetak, za života podignut spomenik u centru grada. Smeštena u kraju porte brankovačke crkve, zadužbine Nenadovića, njena humka, podignuta po uzoru na skromna i prosta seoska grobišta, postala je mesto hodočašća mnogih pesnika, umetnika, kulturnih radnika i poklonika njenog pesništva. Pesme Desanke Maksimović su zastupljene u mnogim antologijama, pa i u njima se, pogotovu ljubavne, refleksivne i rodoljubive pesme, izdvajaju naročitošću lirskih sazvučja i duboke ljudske intime. Ako bi se u našem pesništvu, tako razuđenom i sudbinama neujednačenom, birali dostojanstvenici ovog poziva, Desanka Maksimović bi bila, ma sa kog kraja prilazili tome, jedno od čelnih imena.



Proletnje pesme

Desanka Maksimovic

        II
Osecam veceras, dok posmatram laste
i pupoljke rane,
kako srce moje polagano raste
k'o vidik u lepe, nasmejane dane;

kako s mladim biljem postaje sve vece
i lako k'o krilo,
i kako mu celo jedno nebo srece
i pakao bola ne bi dosta bilo;

kako cezne za svim sto bi zivot mog'o
lepog da mu dade,
i da mu nicega ne bi bilo mnogo:
tako su mu velike ceznje mu i nade.

Osecam, da dosad sve je bilo sala
moga srca vrela;
da jos nikom nisam ljubav svoju dala
koliko bih mogla i koliko htela;

Da ima u meni cela nezna plima
reci nereceni',
da bih srce mogla poklanjati svima
i da opet mnogo ostane ga meni.
                        о задужбини


      Поводом смрти Десанке Максимовић, 11. фебруара 1993. године, Влада Србије је 12. фебруара 1993. донела одлуку да се њено име и дело трајно обележи оснивањем задужбине. Одлука Владе је реализована иницијативом Министарства за културу Србије да Народна библиотека буде оснивач и носилац те часне институције.

Народна библиотека Србије основала је "Задужбину Десанке Максимовић" 19. марта 1993. године. Оснивачким актом и Статутом назначује се да је задужбина треба да "створи услове за трајно очување и неговање успомене на Десанку Максимовић, једног од највећих песника српског језика XX века".

У управни одбор Задужбине изабрани су: Слободан Ж. Марковић (председник), Милош Јевтић (подпредседник), стеван Раичковић, Љубомир Симовић, Слободан Ракитић, Матија Бећковић, Влада Ковачевић, Радован Поповић, Бранка Максимовић-Мицић, Миломир Петровић (подпредседник), Остоја Продановић и Драган Бараћ (секретар).

Управни одбор је именовао жири за доделу награде "Десанка Максимовић" и формирао радне групе за окупљање суоснивач задужбине, за проучавање, популаризацију и издавање дела Десанке Максимовић и за уређење спомен обележја у Бранковини.

Своје циљеве Задужбина остварује добром вољом и солидним учешћем својих чланова. Члан Задужбине се постаје годишњом уплатом предвиђеног новчаног износа.

              In English   [на енглеском]

Desanka Maksimović (Serbian Cyrillic: Десанка Максимовић) (1898-1993) was a Serbian poet, professor of literature, and a member of Serbian Academy of Sciences and Arts.

Biography
Desanka Maksimović was born on May 16, 1898 in Rabrovica, near Valjevo, the oldest child of father Mihailo, a teacher, and mother Draginja. Right after her birth, her father was transferred, and they moved to Brankovina, where Desanka spent her childhood. She graduated from the gymnasium in Valjevo and the Faculty of Philosophy at the Belgrade University.

In August 1933 she married Sergij Slastikov, but they had no children of their own.

Desanka was a professor of Serbian language from 1923 until 1953 in several schools. First, she was a teacher at the Obrenovac gymnasium, then she moved to the Third Female Gymnasium in Belgrade. Eventually, she was transferred to the teachers' school in Dubrovnik, where she spent one year. After that, she worked in First female gymnasium in Belgrade. One of her best students was Mira Alečković, who also became a poet and a close friend of Desanka Maksimović.

When she heard that the German soldiers were shooting primary school children in Kragujevac, she wrote "Krvava Bajka" (trans. "The Legend of Blood" or, more literally "A Bloody Fairy Tale"), a poem that speaks of the terror practiced by German army in World War II. The poem was not published until after the war had ended.

She traveled across Yugoslavia, and befriended writers and poets such as Miloš Crnjanski, Ivo Andrić, Gustav Krklec, Isidora Sekulić, and Branko Ćopić.

Her poetry spoke about love and patriotism; it was enthusiastic and youthful, yet serious and sensitive. It is said that the Serbian language is best sung in the poems of Desanka Maksimović. Some of her best poems include: "Anticipation" ("Предосећање"), "Tremble" ("Стрепња"), "Spring poem" ("Пролећна песма"), "Warning" ("Опомена"), "In storm" ("На бури"), "I seek amnesty" ("Тражим помиловање"), "Sheared meadow" ("Покошена ливада") etc.

Desanka won a number of literal awards among them Vuk's award, Njegoš's award (1984) and AVNOJ award. She was elected as honorary citizen of Valjevo.

In 1985, the primary school in Brankovina, where she began her education, was reconstructed. It was in this school that her father worked as teacher. Local people called it "Desanka's school", and that is now its official name.

While she was still alive, a statue of her was built in Valjevo, although she objected to it.

Because of the undying value of her poetry, Desanka Maksimović was elected on December 17, 1959 as an associate member of the Serbian Academy of Sciences and Arts (SANU), and on December 16, 1965 she became a regular member.

Desanka Maksimović died on February 11, 1993, in Belgrade, at the age of 95. She was buried in Brankovina, where she grew up.

After her death, the Desanka Maksimović Foundation was founded. This foundation organizes Desanka Maksimović award.

Literary works
Most important works of Desanka Maksimović are (list in Serbian):

Песме (1924.)
Врт детињства, песме (1927.)
Зелени витез, песме (1930.)
Лудило срца, приповетке (1931.)
Срце лутке спаваљке и друге приче за децу (1931, 1943)
Гозба на ливади, песме (1932.)
Како они живе, приче (1935.)
Нове песме (1936.)
Распеване приче (1938.)
Загонетке лаке за прваке ђаке (са Јованком Хрваћанин, 1942.)
Шарена торбица, дечје песме (1943.)
Ослобођење Цвете Андрић, поема (1945.)
Песник и завичај, песме (1945.)
Отаџбина у првомајској поворци, поема (1949.)
Самогласници А, Е, И, О, У (1949.)
Отаџбино, ту сам (1951.)
Страшна игра, приче (1950.)
Ветрова успаванка (1953.)
Отворен прозор, роман (1954.)
Пролећни састанак (1954.)
Мирис земље, изабране песме (1955.)
Бајка о Кратковечној (1957.)
Ако је веровати мојој баки, приче (1959.)
Заробљеник снова (1960.)
Говори тихо, песме (1961.)
Пролећни састанак (1961.)
Патуљкова тајна, приче (1963.)
Птице на чесми, песме (1963.)
Тражим помиловање, лирска дискусија с Душановим закоником (1964.)
Хоћу да се радујем, приче (1965.)
Ђачко срце (1966.)
Изволите на изложбу деце сликара (1966.)
Прадевојчица, роман (1970.)
На шеснаести рођендан, песме (1970.)
Празници путовања, путописи (1972.)
Немам више времена, песме (1973.)
Летопис Перунових потомака, песме (1976.)
Песме из Норвешке (1976.)
Бајке за децу (1977.)
Ничија земља (1979.)
Ветрова успаванка, песме за децу (1983.)
Међаши сећања, песме (1983.)
Слово о љубави, песме (1983.)
Памтићу све (1989.)
Небески разбој (1991.)
Озон завичаја (1991.)
Зовина свирала (1992.)
                    [на латиници]

                    JA SAM ŽIVOT VOLELA KAO LASTA...

1898.
16. maja, u selu Rabrovici kod Valjeva, rođena je potonja pesnikinja Desanka Maksimović, od oca Mihaila, učitelja rabrovič ke osnovne škole, i majke Draginje, kćerke sveštenika brankovinskog.

1905-1909.
Osnovnu školu uči u Brankovini, a potom u Valjevu, gde će nastaviti školovanje u gimnaziji. Prvi svetski rat prekinuć e školovanje.

1919.
Posle maturiranja u Valjevskoj gimnaziji, upisuje studije uporedne književnosti, opšte istorije i istorije umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. (Zajedno s pesnikom Milošem Crnjanskim sluša predavanja iz istorije, književnosti i umetnosti.)


1920 - 1924. godina
1920.
Krajem prethodne godine u Beogradu je počeo da izlazi književno-politički časopis Misao (petnaestodnevno), a već početkom ove godine urednici Sima Pandurović i Velimir Živojinović Masuka objavljuju prvu pesmu Desanke Maksimović Jedna smrt i Pitanje. Kasnije će postati stalni saradnik Misli, a zahvaljujući toj saradnji upoznaće najviđenija imena naše literature toga doba, kao što su Isidora Sekulić, Gustav Krklec, ali i saradnike Srpskog književnog glasnika, među kojima i Bogdana Popovića, a potom Vinavera, Rastka Petrović a i druge predstavnike modernih strujanja u književnosti.

1921.
Ulazi u prvu antologiju pesama - pesnik Sima Pandurović uzima jedanaest pesama Desanke Maksimović za ovaj izbor časopisa Misli. Objavljuje prvu pesmu u Srpskom književnom glasniku.

1922.
Privodi kraju studije - prihvata se privremeno rada u privatnoj gimnaziji u Obrenovcu (predaje istoriju, književnost i crtanje). Mirko Deanović i Ante Petrović unose tri njene pesme u Antologiju savremene jugoslovenske lirike, Split.

1923.
Diplomira na Filozofskom fakultetu u Beogradu - postavljena je za suplenta u Trećoj ženskoj gimnaziji.

Saradnik je Venca, Ženskog pokreta, Raskrsnice i Srpskog književnog glasnika.

1924.
Svetislav B. Cvijanović, knjižar i izdavač na glasu, objavljuje prvu knjigu pesama mlade pesnikinje Pesme (naslovnu stranu uradio je Pjer Križanić). Ilustrovani list je izlazak ove knjige propratio kao značajan događaj u kulturi, jer - "izdavši zbirku ovih zaista ženskih pesma, kojih je kod nas očajno malo, g. Cvijanović je učinio jedan lep izdavački gest".

Krajem septembra izabrana je za pitomicu francuskog Ministarstva inostranih dela. Sredinom oktobra doputovala je u Pariz.

Prvi put četiri njene pesme izlaze na jednom stranom jeziku - na nemački ih prevodi Zlatko Gorjan i objavljuje u listu Belgrader Zeitung.


1925.
U jesen se vraća iz Pariza, posle jednogodišnjih studija.
Dobija prvi orden u životu - Orden sv. Save.
Postavljena je za suplenta Učiteljske škole u Dubrovniku.
Štampa prvu pesmu u Letopisu Matice srpske.
Premeštena je za profesora Prve ženske gimnazije u Beogradu.

1927.
Misao štampa prvu knjigu pesama za decu Desanke Maksimović Vrt detinjstva.
U uskršnjem broju Politike objavljuje prvu pesmu u ovom listu, čiji će redovni saradnik biti narednih decenija.
Božidar Kovačević unosi tri njene pesme u Antologiju ljubavne lirike (Strepnja, Na buri i Devojačka molba), a Letopis Matice srpske, u jubilarnoj svesci, povodom stogodišnjice izlaženja, objavljuje njenu prozu Direktorove guske.

1930.
Misao objavljuje knjigu pesama Zeleni vitez (naslovni list nacrtao je Pjer Križanić).

1931.
Srpska književna zadruga objavljuje u svojoj biblioteci Savremenik njenu prvu knjigu pripovedaka Ludilo srca.
Za pesmu Umor dobija nagradu Cvijeta Zuzorić.

1932.
Objavljuje knjigu pesama u prozi Gozba na livadi, izdanje časopisa Misao, rešenje naslovne strane uradio je Pjer Križanić.
Aktivna je među članovima beogradskog Pen kluba.

1933.
Objavljuje knjigu za decu Srce lutke spavaljke, u izdanju najpoznatijeg i najmoćnijeg beogradskog knjižara i izdavača Gece Kona (ilustracije Vladimir Žedrinski).

Narodna prosveta štampa dve knjige Dostojevskog, a među prevodiocima s ruskog je i Desanka Maksimović (urednik je Isidora Sekulić).

Upoznaje Sergeja Slastikova, glumca i pesnika, i udaje se za njega.

Savez ruskih pisaca i novinara u Jugoslaviji objavljuje Antologiju nove jugoslovenske lirike (pesme su na ruski preveli i knjigu sastavili I. Goleniščev Kutuzov, A. Durakov i E. Tauber, a izabrani su stihovi jedanaest pisaca, među kojima i pet pesama Desanke Maksimović).
Krajem maja učestvuje u Dubrovniku na XI međunarodnom kongresu Pen kluba.

1935.
Posebno je zapažena njena saradnja u podlistku Politike za decu; jedan je od najrevnosnijih njenih saradnika.
Geca Kon objavljuje njenu drugu knjigu pripovedaka Kako oni žive.
Prevodi s bugarskog jezika pesmu L. Stančeva.
Za pesnički rad dobija nagradu Sedam umetnosti.

1936.
Srpska književna zadruga objavljuje Nove pesme Desanke Maksimović (biblioteka Savremenik).
Prevodi s bugarskog Jordana Stubela, dečje pesme.

1937.
Početkom decembra potpisuje pismo o potrebi osnivanja Udruženja umetnika, naučnika i pisaca.

1938.
Geca Kon štampa Raspevane priče, biblioteka Zlatna knjiga.

1939-1940.
Sarađuje u Srpskom književnom glasniku, Politici, časopisu Naša stvarnost, Godišnjaku Matice srpske; prevodi sa slovenačkog. Njene pesme objavljuje slovenački časopis Umetnost (prevodilac Miha Maleš). Prevodi Čehovljeve priče s ruskog.
Geca Kon štampa pozorišni komad za decu Dečja soba, u biblioteci Rodino pozorište. .


1941 - 1953. godina
1941.
Piše u Politici, Srpskom književnom glasniku.

Penzionisana.

Pogođena streljanjem đaka u Kragujevcu piše prvu verziju poeme.

1942.
Iproz objavljuje knjigu Dečja soba i ostale priče, a Jugoistok - Zagonetke lake za prvake đake Jovanke Hrvaćanin i Desanke Maksimović.

1943.
Iproz objavljuje Paukovu ljuljašku i Šarenu torbicu, a Jugoistok - Srce lutke spavaljke i druge priče za decu.

1944.
Aktivirana je, odmah posle oslobođenja Beograda, i vraćena na rad u Učiteljsku školu.

1945.
Štampa poemu Oslobođenje Cvete Andrić, izdavač Narodni front Jugoslavije (izdanje AFŽ Jugoslavije), prevodi s ruskog, sarađuje u Pioniru i Dugi.

1946.
Prosveta izdaje zbirku pesama Pesnik i zavičaj Desanke Maksimović u proleće, a tih dana u Beogradu je počeo da izlazi i prvi književni časopis posle oslobođenja Naša književnost, a u uredništvu su bili: Milan Bogdanović, Velibor Gligorić, Božidar Kovačević, Desanka Maksimović i Čedomir Minderović.
U Bugarskoj izlazi iz štampe antologija srpskih pesnika, među kojima su i stihovi Desanke Maksimović.

1947.
Prevodi s ruskog. Odlazi na omladinsku prugu Šamac- Sarajevo.

1948.
Dobija nagradu Saveta za prosvetu i kulturu za poemu Reka pomoćnica.

1949.
Potpisuje odgovor jugoslovenskih književnika sovjetskim književnicima F. Glatkovu i N. Tihonovu i drugima, a povodom kampanje oko Rezolucije Informbiroa.
Nakladni zavod Hrvatske objavljuje plaketu Otadžbina u prvomajskoj povorci.

1950.
Zagrebačka Zora objavljuje Izabrane pesme (pogovor Novak Simić), a Novo pokolenje u Beogradu štampa poemu za decu Reka pomoćnica ("radi se o stupanju jedne porodice, jednog imanja, u seosku radnu zadrugu").

Član je uprave Udruženja književnika Srbije. Prevodi Dostojevskog (pripovetke). Dobija nagradu vlade NR Srbije za Reku pomoćnicu.

1951.
Prosveta objavljuje knjigu Otadžbino, tu sam.

1952.
U novopokrenutom književnom glasniku Mlada kultura govori o svom profesorskom radu. (...)

1953.
Kao profesor Prve ženske gimnazije u Beogradu penzionisana je.


1954 - 1967. godina
1954.
Minerva štampa prvi roman Desanke Maksimović Otvoren prozor, pripovetke Strašna igra objavljuje Prosveta. Zapaženi je saradnik Književnih novina, Borbe, Politike i Poletarca.

Jedan je od potpisnika Novosadskog dogovora o jeziku i pravopisu.

1955.
Prevodi sa slovenačkog i nju prevode na slovenački.
U novopokrenutom časopisu Savremenik, urednici Velibor Gligorić i Dušan Kostić, objavljene su tri pesme Desanke Maksimović.
Prosveta štampa zbirku pesama Miris zemlje.

1956.
U avgustu učestvuje na Plitvicama na prvom festivalu jugoslovenske poezije.

1957.
Poezija joj je zastupljena u antologiji jugoslovenskih pesnika objavljenoj u Pragu. Sarajevska Svjetlost objavljuje Bajku o kratkovečnoj. (Za ovo delo dobija nagradu za dečju književnost Svjetlosti u iznosu od 150.000 dinara.)

1958.
Jedan je od najobjavljivanijih pisaca u nas. Zagrebačka Školska knjiga objavljuje Izabrane pjesme.
Prevodi knjigu Vitomila Zupana Putovanje u hiljadita mesta (izdavač Kosmos).

Za celokupan književni rad dobija nagradu Mlado pokolenje.
Odlikovana Ordenom zasluga za narod I reda.

1959.
27. januara Desanki Maksimović je, na svečanoj sednici Matice srpske, uručena Zmajeva nagrada za 1958. godinu - za knjigu Miris zemlje.
Mlado pokolenje objavljuje knjigu priča Ako je verovati mojoj baki.

Izabrana je za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti.

1960.
Svjetlost štampa Šumsku ljuljašku. Minerva izdaje roman Buntovni razred. U Moskvi izlazi Miris zemlje, u izdanju Državnog izdanja lepe književnosti, luksuzno opremljena, s predgovorom Vere Inber, a među prevodiocima su A. Ahmatova, V. Vinogradov, L. Martinova i drugi.
Svjetlost objavljuje Izabrane priče Branka Ćopića s predgovorom Desanke Maksimović Setni dečak i čovekoljubivi pisac.

1961.
U Književnosti sa oduševljenjem piše o Gruziji, kao zavič aju Ljermontovljeva Demona i Puškinovog Kavkaskog zarobljenika.

1962.
U Londonu izlazi antologija moderne jugoslovenske poezije (prevodioci Janko Lavrin i Alojz Lenarič) s pesmama Desanke Maksimović.

1963.
U Književnosti štampa odlomak "iz lirske diskusije s Dušanovim zakonikom" - Tražim pomilovanje.

Na Zmajevim dečjim igrama, čiji je redovni učesnik, govori o temi Nelogičnosti definisanja.

Desanka u Brankovini, sa Slobodanom Đukićem, predsednikom Skupštine opštine Valjevo, Mirom Alečković, Tanasijem Mladenovićem i Brankovčanima Dobija Oktobarsku nagradu grada Kragujevca za poemu Krvava bajka.
Miris zemlje izlazi na bugarskom, u Sofiji. Pesme, u izboru Stevana Raičkovića, štampa Prosveta.

Dobija bugarski orden Kiril i Metodij I reda.

1964.
Matica srpska objavljuje zbirku pesama Tražim pomilovanje.

Dobija Sedmojulsku nagradu, za osvedočene umetničke rezultate.

1965.
Na Zmajevim dečjim igrama u Novom Sadu govori o literaturi za decu, kao integralnom delu književnosti.

Izabrana je za redovnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti (na osnovu referata Velibora Gligorića i Dragoljuba Pavlovića).

1966.
Tražim pomilovanje izlazi u Ljubljani i Skoplju. Po oceni kritike ova knjiga je pesnički vrhunac Desanke Maksimović.

1967.
Buntovni razred izlazi u Jerevanu, i u Vilnusu (SSSR). 21. septembra govori na Tribini Kulturnog centra Beograda povodom smrti Veljka Petrovića.

1968.
Maja meseca u Valjevu i Brankovini svečano je proslavljena pedesetogodišnjica rada i sedamdesetogodišnjica života Desanke Maksimović pod nazivom Pesničko proleće Desanke Maksimović. (Proslavi su prisustvovali, pored ostalih, i njoj draga dva pisca - Gustav Krklec i Branko Ćopić.) Prezidijum Vrhovnog sovjeta SSSR odlikovao ju je Ordenom časti.

U vreme "junskih gibanja" na Beogradskom univerzitetu posećuje Filozofski fakultet, i pre nego što je pročitala svoje pesme, zapitala je: "Deco, hoćete li i kroz pet, kroz deset, kroz pedeset godina verovati u sve ovo u šta u ovom trenutku verujete?"

Putuje u Pariz.

Kazuje svoje stihove na prvim Dučićevim večerima poezije u Trebinju.

1969.
Nolit štampa Sabrana dela u sedam knjiga.

U novembru, prilikom boravka u Budimpešti, posećuje Sent Andreju. (Na knjizi Nove pesme, SKZ, 1936, zapisuje: "Sentandrejskoj biblioteci posvećujem iz ove knjige pesme Blaženstvo, Savin monolog, Glas monahinja... A na knjizi Nove pesme beleži: "Sentandrejskoj biblioteci uzbuđena dolaskom, teškom daljinom svoga nadanja...").

Minerva objavljuje roman Ne zaboraviti.

1970.
U Beogradu umire Sergije Slastikov, muž Desankin, s kojim je prevodila na bugarski, na ruski, ili, pak, s ruskog.

Dobija nagradu AVNOJ.

1971.
U Parizu, na francuskom jeziku, izlaze Izabrane pesme Desanke Maksimović, u prevodu Divne Denković-Bratić. (Prevodilac je poslao ovu knjigu jednoj od najvećih žena pisaca ovoga veka - Margarit Jursenar. Poznata spisateljica joj je, zahvaljujući se na daru, napisala: "Primite svu moju zahvalnost za vaše želje i za stihove Desanke Maksimović, čiji ste prevod bili ljubazni da mi pošaljete u lepom izdanju uporednih jezika. Neke od tih pesama veoma su lepe, naročito one vezane za zemlju, za moćno tlo vaše zemlje "Seljakova smrt, Voćnjaci, Za zemlju gde vojska prolazi", ili one koje izraž avaju smisao jedne prirodne antičke zakonitosti "Čovek sa Balkana", ili još u kojima je neizmerne samilosti za ljude uopšte "za one koji posrću...". Hvala na poslatoj zbirci.")
Završava knjigu putopisa Praznici putovanja i predaje je Slovu Ljubve (izaći će iz štampe naredne godine).

1972.
Tražim pomilovanje izlazi u Varšavi, a potom u Rigi.
Niška Gradina objavljuje njenu antologiju bugarskih pesnikinja, njih 15, od Dore Gabe i Jelisavete Bagrjanu, do LJudmile Isajeve i Vanje Petkov.

U maju je u Parizu, na Sorboni, održana nedelja jugoslovenske kulture, u okviru koje je posebno bilo predstavljeno pesništvo Desanke Maksimović.

U novembru na Filološkom fakultetu u Beogradu Ljubica Đorđević brani doktorsku disertaciju na temu Pesničko delo Desanke Maksimović (komisiju su sačinjavali: Velibor Gligorić, Dimitrije Vučenov i Slobodan Ž. Marković).

1973.
Najpoznatija srpska pesnikinja objavljuje novu knjigu stihova Nemam više vremena (Matica srpska, Novi Sad): Nemam više vremena za sitnice sad treba misliti na večno i neobuhvatno...

Đacima-prvacima upućuje poruku: "Sa poverenjem i radošću otvorite vrata škole kao što se otvara lepa nova knjiga. Sve što želite saznati, u školi će vas naučiti. U njoj će vam ispričati veliku priču o životu i svetu oko vas. Stvoriće pred vama kovčežić znanja. Nemojte kraj njega proći ne uzevši drago kamenje koje vam nudi..."

1974.
Savremenik objavljuje niz priloga o delu Desanke Maksimović (prilozi Velibora Gligorića, Dragana M. Jeremića, Nikole Miloševića, Ivana Šopa, Aleksandra Pejovića).
Treći program Radio Beograda objavljuje raspravu Radomira Konstantinovića Desanka Maksimović između naivnosti i samilosti.

Dobija Zmajevu nagradu Matice srpske za 1973. godinu za knjigu Nemam više vremena (po drugi put dobija ovo priznanje). Dobija i Vukovu nagradu.

1975.
Dobija Specijalnu Vukovu nagradu (ovo priznanje pre nje dobio je 1971. godine Ivo Andrić, a posle nje, 1984. godine, Pavle Savić).

1976.
Pesme Desanke Maksimović štampa Nolit dvojezično - na srpskohrvatskom i španskom jeziku (izbor su sačinile i prevele na španski jezik Zagorka Lilić i Nada Salas-Božić, ukupno 1.430 stihova).

Izabrana je u Odbor za obeležavanje 150-godišnjice osnivanja Matice srpske u Novom Sadu.

U Torontu izlazi zbirka njenih starih i novih pesama - dvojezično (na engleskom i srpskohrvatskom) Pozdravi iz starog kraja (uredio i predgovor napisao Milan Surdučki).
U Beogradu izlaze dve nove knjige - Pesme iz Norveške i Letopis Perunovih potomaka.

1977.
Izabrane pesme izlaze u Moskvi, a potom Zeleni vitez.

Posebno zadovoljstvo su joj putovanja - poslednjih godina bila je u Americi, onda u Kanadi, Norveškoj, Sovjetskom Savezu (obišla je skoro celu zemlju).

1978.
Krajem februara putuje u Australiju, na festival umetnosti u glavni grad Južne Australije - Adelaidi. Prigodno je obeležena 80-godišnjica Desanke Maksimović.

1979.
Njene pesme objavljene su u trotomnom izboru Poezija Evrope objavljenom u Moskvi.
Iz štampe izlazi knjiga Ničija zemlja.

1980.
Srpska književna zadruga objavljuje Pesme Desanke Maksimović.
Priče za decu objavljene su u Bukureštu, Izabrane pesme u Budimpešti, a Uspavanka u Hamburgu.

Na Nacionalnoj konvenciji Američke asocijacije za unapređenje slavističkih studija u novembru je u Filadelfiji održana panel diskusija o delu Desanke Maksimović (skupu je prisustvovala i sama pesnikinja, kojom prilikom je posetila i naše iseljenike i kazivala im svoje stihove).

Grafičko-izdavačka radna organizacija Milić Rakić u Valjevu pokreće biblioteku Pesnikovom rukom pisano i prvu svesku posvećuje Desanki Maksimović. ("Danas su mi ove pesme najbliže. Možda sutra ne bih iste izabrala.")

1981.
U sarajevskom Odjeku novinaru Ljubisavu Andriću izjavljuje: "Gde god stanem, tražim sličnosti sa zavičajem, da bih se mogla brže prilagoditi... U Valjevu smo stanovali u kući koja se nalazila na uglu bivše Pančićeve i Dušanove ulice. Ta kuća još postoji... "

U Bukureštu izlazi knjiga Pesnik i proleće, a u Hamburgu Mali pas.

Dobija diplomu počasnog člana Matice srpske - za rad u Upravnom odboru Matice i dugogodišnju saradnju u Letopisu i za izvanredno književno stvaralaštvo. (U spomen-knjigu je napisala: "U Novom Sadu me dočekuju pažnja, radost, priznanje, puno dragih prijatelja koji se zajedno sa mnom tome raduju.")

1982.
Književne novine objavljuju zbornik Kritičari o pesništvu Desanke Maksimović (priredili Milorad R. Blečić i Viktor Šećerovski).
U Berlinu izlaze Izabrane pesme. U oktobru učestvuje na pesničkim susretima Lazar Vučković u Prištini, kojom prilikom govori svoje stihove.
U Narodnom pozorištu u Beogradu 5. decembra održan je književni matine posvećen stvaralaštvu Desanke Maksimović pod nazivom Pesnikinja, zemlja starinska.

1983.
U Nemačkoj Demokratskoj Republici izlaze izabrane pesme Desanke Maksimović, s predgovorom Manfreda Janihena.

Učestvuje na Goranovom proleću, a potom kazuje svoje stihove u više mesta hrvatskog Zagorja.

U Kulturnom centru Beograda vajar Zdenko Pavić izlaže skulpture inspirisane stihovima Desanke Maksimović Tražim pomilovanje.

Prigodnim napisima u javnosti je obeležena 85-godišnjica rođenja Desanke Maksimović. U Valjevu prisustvuje otvaranju nove knjižare BIGZ-a.

Putuje u Kinu, kao šef delegacije jugoslovenskih pisaca, na poziv Ministarstva kulture NR Kine.

Srpska književna zadruga štampa Slovo o ljubavi.

14. novembra u velikoj dvorani Kolarčevog narodnog univerziteta, povodom 150-godišnjice rođenja Jovana Jovanovića Zmaja, govori o Zmajevom delu.

1984.
Udruženje književnika Srbije predlaže je za Nobelovu nagradu.

26. marta umire Branko Ćopić. (U izjavi, tim povodom, ona kaže: "...Ne mogu da zamislim da, kada se vratim kući, da ga više neću na stepenicama sresti, niti na sednicama na kojima smo se zajedno nalazili. Nije mi zamislivo da Branka nema. Neki drugi čovek, drugačiji, mogla bih da pojmim, ali da njega nema, to mi je gotovo nemoguće.")

U aprilu odlazi u Veliku Britaniju, gde je posetila londonski univerzitet, zatim Oksford.

Za zbirku Slovo o ljubavi dobija Njegoševu nagradu. Udruženje književnika Srbije dodeljuje joj nagradu za životno delo - jednoglasno.

Turski književni časopis Denem (Razdoblje) u Izmiru objavljuje pesme naše pesnikinje. Moskovska Pravda objavljuje opširan tekst o njenom stvaralaštvu i razgovor.

U okviru Oktobarskog susreta pisaca održan je okrugli sto o delu Desanke Maksimović.

1985.1985.
Upućuje poruku IX kongresu književnika Jugoslavije u Novom Sadu: "...Prva moja želja, dragi drugovi, jeste da se složite, da se ne svađate. Narodu je teže čuti da se književnici glože nego političari..."

28. aprila na Cetinju joj je uručena Njegoševa nagrada, u svečanoj sali Vladičanskog doma. (Pesnikinja je došla iz Igala, gde je boravila na lečenju preloma kuka. Rekla je: "Oprostite što sam zbog duge bolesti tek danas u stanju da vam ovde, u Njegoševom zavičaju, izrazim zahvalnost za dodeljenu mi nagradu, koja nosi ime najvećeg jugoslovenskog pesnika...") U julu je, u okviru književnog susreta Pjesnička riječ na izvoru Pive, održan skup o delu Desanke Maksimović.

15. septembra otvorena je "Desankina škola" u Brankovini. (Zgrada je podignuta 1892. godine, a pesnikinja je poklonila svoje knjige, zatim porodične i lične fotografije, razna dokumenta, priznanja, umetničke slike, među kojima i portret koji je 1940. godine radila Liza Križanić, a koji je nakon četiri decenije, slučajno, pronađen u Koceljevi.) Na svečanoj sednici Skupštine opštine Valjevo Desanki Maksimović uručena je Zlatna plaketa opštine.

1986.
U prevodu Margarite Aliger julski broj Inostrane literature, mesečnika Saveza pisaca Sovjetskog Saveza, objavljuje deset pesama Desanke Maksimović iz knjige Slovo o ljubavi.
Književnost objavljuje ciklus pesama Desanke Maksimović, među kojima i Brankovinsko groblje.

1987.
Štampa dve nove knjige lirike: Sajam reči i Miholjsko leto.

22. oktobra u Valjevu je održano međunarodno književno veče Pesnici slovenskih jezika Desanki u čast - učestvovali su pisci iz Sovjetskog Saveza, Poljske, Čehoslovačke, Austrije i Jugoslavije, a u organizaciji grada Valjeva i Udruženja književnika Srbije.

1988.
Predsedništvo SFRJ odlikovalo je Desanku Maksimović Ordenom jugoslovenske zastave sa lentom, a na predlog Kulturno- prosvetne zajednice Srbije - za sedam decenija predanog književnog rada. (Vest o dodeli ovog priznanja, u septembru, pesnikinju je zatekla u Sovjetskom Savezu.)

Krajem oktobra Desanka Maksimović otvara Međunarodni sajam knjiga u Beogradu.

Izdavačka kuća Nolit objavljuje Sabrane pesme Desanke Maksimović u četiri knjige.

1989.
U Književnim novinama izjavljuje: "Obično pišem što moram. . . . "

U Valjevu je odlučeno da se najvećoj jugoslovenskoj pesnikinji za života podigne spomenik. Tim povodom Desanka Maksimović s nelagodom izjavljuje: "Milo mi je što moj zavičajni grad, u kome sam provela najlepše godine života, želi da mi podigne spomenik. Ali, ja sam pomalo starinska žena i nije mi osobito prijatno što se to radi za mog života. Ja sada zamišljam da moram umreti. Zahvalna sam, naravno, ali imam jednu nelagodnost. To izgleda kao da izazivaš prirodne sile da te smaknu. Ipak, ne mogu da uvredim svoje zemljake i da njihovu nameru sprečim. Verujem u vajara (Aleksandra Zarina) koji je napravio spomenik Branku Radičeviću, na Kalemegdanu, jedan od najlepših koji sam videla. Branko izgleda tamo kao poeta koji čeka da se stiša bura pa da zapiše stihove..."

28. juna prisustvuje svečanoj proslavi šest vekova od Kosovskog boja, u Prištini - na Gazi Mestanu i u manastiru Gračanica.

U oktobru, dočekuje voz "Bratstvo-jedinstvo" iz Slovenije u Srbiju.

Na večeri Pesnici slovenskih jezika Desanki Maksimović u Valjevu između ostalih učestvovao je i Vladimir Vojinovič, jedan od najpoznatijih ruskih pisaca disidenata koji živi u SR Nemačkoj.

U Politici, početkom decembra, izjavljuje: "Moja zemlja propasti neće..."

1990.
U Italiji je objavljena antologija najlepših ljubavnih pesama od antike do danas (Luna d'amore - Mesec ljubavi, a sastavljač je Lučiano Luizi, pesnik i publicista) - Desanka Maksimović je u društvu Elijara, Šelija, Kitsa, Bajrona, Jesenjina, Cvetajeve, Tagore, Bloka i drugih.

Početkom aprila prisustvuje proslavi 175-godišnjice Drugog srpskog ustanka u Takovu.

Član je Odbora za podizanje Spomen-muzeja pesniku Slobodanu Markoviću.

U junu je dobila nagradu za životno delo, koju joj je dodelila novoustanovljena manifestacija Pesnički susret na Kosovu Vidovdansko pesničko pričešće, a priznanje je nazvano "Zlatni krst kneza Lazara" i predato je pesnikinji u Gračanici.

Izabrana je u Odbor za podizanje spomen-obeležja Jovanu Dučiću i prenos pesnikovih posmrtnih ostataka iz Amerike u zavičaj.

27. oktobra u Valjevu je, u prisustvu velikog broja uglednih ličnosti iz našeg javnog i kulturnog života, otkriven spomenik pesništvu - u liku Desanke Maksimović, a govorio je pesnik Matija Bećković.

1992.
16. maja u Atrijumu Narodnog muzeja u Beogradu prigodno je obeležen rođendan Desanke Maksimović: bio je to koncert u njenu čast.

Mesec dana u leto 1992. provela je u Brankovini, u zavičaju za koji je bila iskonski vezana.

U decembru je prisustvovala svečanoj proslavi 100-godišnjice Srpske književne zadruge - tom prilikom patrijarh srpski Pavle uručio joj je Orden Svetog Save, a akademik Radovan Samardžić, predsednik SKZ, nagradu Srpske književne zadruge za životno delo.

Zadruga je objavila i poslednju knjigu Desanke Maksimović (knjiga 564 u Kolu) Zovina svirala.


1993. godina - Povratak u Brankovinu...

Jedna osnovna škola u Beogradu dobila je njeno ime. Prisustvovala je u Biblioteci grada Beograda predstavljanju svoje knjige Zovina svirala.

Bila je i na svetosavskoj proslavi.

Početkom februara osetila je prve znake prehlade. Najomiljeniji srpski pisac druge polovine XX veka Desanka Maksimović umrla je u svome domu (Ulica srpskih vladara 23, peti sprat) u četvrtak, 11. februara. Jednostavno se ugasila.

Patrijarh Pavle ispratio je njene zemne ostatke 13. februara, iz kapele na Novom groblju u Beogradu. Govorili su još Matija Bećković, Jovan Hristić i gradonačelnik dr Slobodanka Gruden. Valjevci su se od svoje pesnikinje oprostili na Trgu, u centru grada, pored spomenika koji su njoj za života podigli.

Sahranjena je u Brankovini, po lepom sunčanom danu, u subotu nešto posle 14 sati, a služilo je više vladika, dok su govorili akademik Antonije Isaković, predsednik valjevske opštine Milorad Ilić, a poslednji se od Desanke Maksimović oprostio akademik Dobrica Ćosić, predsednik Republike Jugoslavije:
"...Laka Ti zemlja tvoje Brankovine! Laka Ti noć, Desanka!"
                                        [на ћирилици]

Биографија

Десанка Максимовић је рођена 16. маја 1898. у Рабровици код Ваљева као најстарије дете оца Михаила, учитеља, и мајке Драгиње. Одмах после њеног рођења отац добија премештај и одлазе у Бранковину. У Бранковини је Десанка провела детињство и сматрала је својим правим завичајем. Гимназију је завршила у Ваљеву, а Филозофски факултет у Београду.

Почетком августа 1933. године удала се за Сергеја Сластикова, нису имали деце.


Професор

Била је професор српског језика од 1923. до 1953. године у неколико школа. Најпре је била у Обреновачкој гимназији, па у Трећој женској гимназији у Београду. 3. септембра 1925. је премештена у Учитељску школу у Дубровнику где је била годину дана. После тога радила је у Првој женској гимназији у Београду. Једна од њених најбољих ученица била је Мира Алечковић, која је такође постала песникиња и блиска пријатељица Десанке Максимовић.

Када је чула за стрељање ђака у Крагујевцу 21. октобра 1941, потрешена овим догађајем написала је „Крваву бајку", песму која сведочи о терору окупатора над недужним народом у Другом светском рату. Ова песма је тек после рата објављена.

Путовала је широм тадашње Југославије, њена поезија је лако налазила пут до многих срца. Имала је велики број пријатеља међу писцима и песницима, ту се могу убројати Милош Црњански, Иво Андрић, Густав Крклец, Исидора Секулић, Бранко Ћопић...

Њена поезија је и љубавна и родољубива, и полетна, и младалачка, и озбиљна и осећајна. Може се рећи да је српски језик најлепше пропевао у песмама Десанке Максимовић. Неке од најбољих њених песама су: „Предосећање", „Стрепња", „Пролећна песма", „Опомена", „На бури", „Тражим помиловање", „Покошена ливада" итд.

Добила је велики број књижевних награда, а међу њима и Вукову, Његошеву (1984.) и награду АВНОЈ-а. Изабрана је за почасног грађанина града Ваљева.

1985. године реновирана је основна школа у Бранковини у коју је ишла Десанка Максимовић и где је њен отац био учитељ. Ова школа је названа „Десанкина школа", како је народ прозвао.

У Ваљеву је, још за њеног живота, подигнут споменик Десанки Максимовић. Овај споменик је открио Матија Бећковић, 27. октобра 1990. године. Песникиња је мало негодовала због овог чина, али су је убедили да је то споменик поезији само са њеним ликом.


Академик

Због своје поезије непролазне вредности песникиња Десанка Максимовић је 17. децембра 1959. изабрана за дописног члана САНУ, а 16. децембра 1965. за редовног члана.

У четвртак, 11. фебруара 1993. године, у својој 95. години, у Београду је преминула Десанка Максимовић. Сахрањена је у Бранковини код Ваљева.

После њене смрти основана је Задужбина Десанке Максимовић која додељује награду „Десанка Максимовић".

Поводом стогодишњице рођења, UNESCO-ов словенски пројекат прогласио је Десанку Максимовић за личност културе у 1998. години.


Поезија

Десанка Максимовић је била песник, приповедач, романсијер, писац за децу, а повремено се бавила и превођењем, махом поезије, са руског, словеначког, бугарског и француског језика. Њена поезија, приповетке, романи, књиге за децу превођени су на многе језике, а поједине њене песме налазе се у антологијама поезије разних народа. Више пута је награђивана нашим највишим књижевним наградама. Прво признање добила је 1925. наградом за песму «Стрепња» на конкурсу часописа «Мисао». Била је члан Српске академије наука и уметности од 1959. године.

Десанка је била од оних природа у којима се још у детињству заметне љубав које се до краја живота не одричу. Јер, све у Десанки је песничко: и реч, и однос према свету, и филозофија. Рекло би се чак да ништа друго није могла бити до то што јесте. Све што је написала, написала је срцем. А то њено срце отворено је увек и свуда, свему и свакоме.

Прва Десанкина песма била је о заласку сунца. Сунце одлази, а све, и људи и природа, пружају према њему руке и довикују-немој отићи, остани... Тада је имала 14 година. Седела би обично на неком пању и писала. То је био њен песнички атеље. Са 14 година се не може створити чудо, али се може осетити мирис земље. Може се доживети ноћ, чути ћук. Може се заспати на покошеној ливади и записати прва «љубавна» реч. Са 14 година може се знати историја и упознати ратник. А ту, у Бранковини, имало је шта и да се види и да се чује о историји. Са 14 година могла се доживети самоћа, и страх. Прве оцене Десанка Максимовић је добила у Ваљеву, од другова из гимназијских клупа. Читала им је, а они су је храбрили и прорицали јој блиставу будућност.

Њена песма је увек била сигурна стреха и заклон свакоме ко је обележен осећајношћу, ускраћен за нешто, угрожен. Ретко је који песник у нас као Десанка Максимовић још за живота стекао име и углед и задобио толику наклоност, поштовање и приврженост бројних чиалаца. Десанка Максимовић нема другу биографију сем књижевну, ни другог порода сем песама. Онај ко је читао њене песме упознао је не само њену душу и њено биће, већ и душу народа из којег је потекла. Многе њене песме су позив људима да буду добри, племенити, поносити, постојани, да поштују људе другачијих начела и уверења, боја и вера, позивала их да прославе и туђег свеца, да уважавају неистомишљенике, да буду строги према својима као што су и према туђим манама. Од свих вредности у животу она је посебно истицала слободу, оданост, храброст, доброту и некористољубље.

За разлику од многих лиричара, нарочито новијег доба, који су сваки компликованији песнички проблем решавали и сложенијим средствима, наша песникиња је увек ишла за тим да најједноставнијим и најпречим путем допре до таквог замућеног и скривеног језгра какво је људска беспомоћност пред тајном.

Ма колико биле разнолике и неуједначене све Десанкине песме истоврсне су, истим гласом испеване. Мелодија њене поезије је сестра говорне мелодије. Открива читаво обиље нових алитерација и рима, које и када нису измешане са познатим, у контексту некако зазвуче познато; скоро увек су некако природно на свом месту. Десанкина поезија саопштава о љубави, преноси импулсе младости. Љубав је водич у свет, учитељ духа. Бог о коме и коме пева Десанка Максимовић, присутан је свуда и нигде га нема; он је милосрдан и равнодушан; присан и неухватљив; исповедник и странац. Он није сабран у једну жижу, већ је расут у хиљаду могућности, а песникиња нам саопштава да свака од њих може бити, или јесте права. Све те супротности се усклађују у љубави.

Лирика Десанке Максимовић се од самог почетка доживљавала као чиста исповест срца, што је и садржано у стиху «Ја сам ловац срца свога рођеног». Њено основно песничко гесло је да поезија треба да буде разумљива, јасна, искрена, отворена према човеку и животу, да извире из њих.

У касније дане лирика Десанке Максимовић добила је своју патину, као и њена расцветана природа у јесен, која се у ову лирику све више увлачи. Њена поезија је добила оно што време људским мотивима намеће: смиреност у немирима, утишаност у акцентима. Године ова питања неизбежно доносе. Да ли тражити одговоре на њих? Не тражити неналазиво, тј. помирити се са законима. Тражити га и не наћи значи неизбежност краја без новог почетка. Мисао Десанкина пред крајем, слутећи га већ, је само констатација необилазнога и самим тим одрицање да се било куда около прође. Она као птица шћућурено ћути и чека оно што доћи мора. Природно и једноставно је певала о животу и сада тако пева о смрти.


Књижевна дела

Песникињу је најбоље упознати кроз њену поезију. Најзначајнија дела Десанке Максимовић су:

Песме (1924.)
Врт детињства, песме (1927.)
Зелени витез, песме (1930.)
Лудило срца, приповетке (1931.)
Срце лутке спаваљке и друге приче за децу (1931, 1943)
Гозба на ливади, песме (1932.)
Како они живе, приче (1935.)
Нове песме (1936.)
Распеване приче (1938.)
Загонетке лаке за прваке ђаке (са Јованком Хрваћанин, 1942.)
Шарена торбица, дечје песме (1943.)
Ослобођење Цвете Андрић, поема (1945.)
Песник и завичај, песме (1945.)
Отаџбина у првомајској поворци, поема (1949.)
Самогласници А, Е, И, О, У (1949.)
Отаџбино, ту сам (1951.)
Страшна игра, приче (1950.)
Ветрова успаванка (1953.)
Отворен прозор, роман (1954.)
Пролећни састанак (1954.)
Мирис земље, изабране песме (1955.)
Бајка о Кратковечној (1957.)
Ако је веровати мојој баки, приче (1959.)
Заробљеник снова (1960.)
Говори тихо, песме (1961.)
Пролећни састанак (1961.)
Патуљкова тајна, приче (1963.)
Птице на чесми, песме (1963.)
Тражим помиловање, лирска дискусија с Душановим закоником (1964.)
Хоћу да се радујем, приче (1965.)
Ђачко срце (1966.)
Изволите на изложбу деце сликара (1966.)
Прадевојчица, роман (1970.)
На шеснаести рођендан, песме (1970.)
Празници путовања, путописи (1972.)
Немам више времена, песме (1973.)
Летопис Перунових потомака, песме (1976.)
Песме из Норвешке (1976.)
Бајке за децу (1977.)
Ничија земља (1979.)
Ветрова успаванка, песме за децу (1983.)
Међаши сећања, песме (1983.)
Слово о љубави, песме (1983.)
Памтићу све (1989.)
Небески разбој (1991.)
Озон завичаја (1991.)
Зовина свирала (1992.)
Основна школа “Десанка Максимовић”
            [на латиници]

O poeziji

Desanka Maksimović je bila pesnik, pripovedač,romansijer,
pisac za decu,a povremeno se bavila i prevođenjem,
mahom poezije,sa ruskog,slovenačkog,bugarskog i francuskog jezika.
Njena poezija,pripovetke,romani,knjige za decu prevođeni su na mnoge
jezike, a pojedine njene pesme nalaze se u antologijama poezije raznih naroda.Više puta je nagrađivana našim najvišim književnim
nagradama.Prvo priznanje dobila je 1925.nagradom za pesmu "Strepnja"na konkursu časopisa "Misao".Bila je član Srpske akademije nauka i umetnosti od 1959.god.

Desanka je bila od onih priroda u kojima se još u detinjstvu
zametne ljubav koje se do kraja života ne odriču.Jer,sve u
Desanki je pesničko:i reč,i odnos prema svetu,i filozofija.
Reklo bi se čak da ništa drugo nije mogla biti do to što
jeste.Sve što je napisala,napisala je srcem.A to njeno srce
otvoreno je uvek i svuda,svemu i svakome.

Prva Desankina pesma bila je o zalasku sunca.Sunce odlazi,a sve,i ljudi
i priroda, pružaju prema njemu ruke i dovikuju-nemoj otići,ostani...
Tada je imala 14 godina.Sedela bi obično na nekom panju i pisala.
To je bio njen pesnički atelje.Sa 14 god.se ne može stvoriti čudo,
ali se može osetiti miris zemlje.Može se doživeti noć,čuti
ćuk.Može se zaspati na pokošenoj livadi i zapisati prva "ljubavna"
reč.Sa 14 god.može se znati istorija i upoznati ratnik.A tu,u Brankovini,
imalo je šta i da se vidi i da se čuje o istoriji.Sa 14 god.mogla se
doživeti samoća,i strah.Prve ocene Desanka Maksimovićje dobila
u Valjevu,od drugova iz gimnazijskih klupa.Ćitala im je,a oni su je hrabrili i proricali joj blistavu budućnost.

Njena pesma je uvek bila sigurna streha i zaklon svakome ko je obeležen osecajnošću,uskraćen za nešto, ugrožen.Retko je koji
pesnik u nas kao Desanka Maksimović još za života stekao ime i
ugled i zadobio toliku naklonost, poštovanje i privrženost brojnih
Čitalaca.Desanka Maksimović nema drugu biografiju sem književnu,ni drugog poroda sem pesama.Onaj ko je čitao njene pesme upoznao je ne samo njenu dušu i njeno biće, već i dušu naroda iz kojeg je potekla.Mnoge njene pesme su poziv ljudima da budu dobri,plemeniti, ponositi, postojani, da poštuju ljude drugač:ijih načela i uverenja,
boja i vera, pozivala ih da proslave i tudeg sveca, da uvažavaju neistomišljenike, da budu strogi prema svojim kao što su i prema tuđim manama. Od svih vrednosti u šivotu ona je posebno isticala slobodu, odanost, hrabrost, dobrotu i nekoristoljublje.

Za razliku od mnogih liričara, naročito novijeg doba, koji su svaki
komplikovaniji pesnicki problem rešavali i složenijim sredstvima,
naša pesnikinja je uvek išla za tim da najjednostavnijim i najprečim
putem dopre do takvog zamućenog i skrivenog jezgra kakvo je ljudska
bespomoćnost pred tajnom.

Ma koliko bile raznolike i neujednačene sve Desankine pesme istovrsne su, istim glasom ispevane.Melodija njene poezije je sestra govorne melodije.Otkriva čitavo obilje novih aliteracija i rima,koje i kada nisu izmešane sa poznatim,u kontekstu nekako zazvuče poznato;skoro uvek su nekako prirodnona svom mestu.
Desankina poezija saopštava o ljubavi,prenosi impulse
mladosti.Ljubav je vodič u svet, učitelj duha.Bog o kome i kome peva
Desanka Maksimovićprisutan je svuda i nigde ga nema;,on je milosrdan   i ravnodušan; prisan i neuhvatljiv; ispovednik i stranac.
On nije sabran u jednu žižu,već je rasut u hiljadu mogućnosti,
a pesnikinja nam saopštava da svaka od njih može biti,ili jeste prava.Sve te suprotnosti se usklađuju u ljubavi.

Lirika Desanke Maksimović se od samog početka doživljavala kao čista
ispovest srca, što je i sadržano u stihu "Ja sam lovac srca svoga rodenog".Njeno osnovno pesničko geslo je da poezija treba da bude razumljiva, jasna, iskrena,otvorena prema čoveku i životu, da izvire iz njih.

U kasnije dane lirika Desanke Maksimović dobila je svoju patinu, kao i njena rascvetana priroda u jesen,koja se u ovu liriku sve više uvlači.Njena poezija je dobila ono što vreme ljudskim motivima nameće: smirenost u nemirima,utišanost u akcentima.Godine ova pitanja neizbežno donose.Da li tražiti odgovore na njih? Ne tražiti nenalazivo, tj.pomiriti se sa zakonima.Tražiti ga i ne naći znaci neizbežnost kraja bez novog početka.Misao Desankina pred krajem, sluteći ga već,je samo konstatacija neobilaznoga i samim tim odricanje da se bilo kuda okolo prode.Ona kao ptica šćućureno ćuti i čeka ono što doći mora.Prirodno i jednostavno je pevala o životu i sada tako peva o smrti.

Sve pesme Desanke Maksimović su razvrstane u sledeće pesničke krugove:

1-Intimističke pesme
2-Pesme o zavičaju i svetu u njemu
3-Pesme o prirodi kao idealnom i beskrajnom vrtu
4-Pesme o rodoljublju i socijalnim motivima
5-Pesme o životu,prolaznosti i smrti
6-Pesme o detinjstvu
7-Pesme o čovekoljublju

1-Intimističke pesme su najprisutnije u Desankinoj poeziji, naročito s početka njenog stvaranja.To su pesme o mladosti, čežnji, samoći, devojačkoj strepnji i strahu od onoga što bi moglo ubiti iluziju o čistoj, idealnoj ljubavi.One su ostvarenja iz pesničkih knjiga "Pesme" i "Zeleni vitez", u kojima je puno izvornih osećanja i devojačkog bezazlenstva.Strepnja, često prisutna, dolazi od neizvesnosti da se san o nekom ko je predmet čežnje ne sruši nekim novim saznanjem.Zato pesnikinja traži da ljubav ostane iluzija, snevanje, iščekivanje i
strepnja.Svaki dodir i susret ponešto bi oduzeli takvoj idealnoj slici voljenog, ljubav bi, time, bila umanjena.

2-Pesme o zavičaju i svetu u njemu. Desanka Maksimović je jednoj od svojih pesama dala ime "Pesnik i zavičaj".Pesnik i zavičaj? Šta je to zavičaj pesnikov?Da li je to vinograd, negde u Brankovini, u kome je jedna devojčica "pobeđivala svoj strah", slušajući noćne jauke slavuja i ćukova,kukavica i sova, osećajući prve pesničke klice u sebi?Ili je to prvi zalazak sunca u đačku svesku unet?Ili prva knjiga pročitana u sunčanoj učionici seoske škole što miriše na jabuke i hleb iz đačke torbice?Ili trenutak kad se shvatilo da mnogo štošta u životu nije baš onako kako se u dečijoj mašti doživljavalo, već ima druge, krupnije i grublje dimenzije i znađenja? Zavičaj je sva patrijarhalnost pesnikinje, ljudi, jezik, proplanci, zvuci i slike.Zavičaj je zagrljaj koji utopljava,
raznežuje, odmara.Zavičaj je i potresna balada o seljakovoj smrti.Desanka Maksimović se obraća zavičaju kao čoveku:neposredno, prijateljski, i ljudski.Nije vađno da li peva o čežnji, tugovanju, smirenosti, nežnosti,radovanju, prva reč u susretu sa zavičajem uvek joj je ljubav.

3-Pesme o prirodi kao idealnom i beskrajnom vrtu. Drugi prilaze prirodi sa osećanjem uznemirenja, sa izvesnim
strahopoštovanjem, sa mističnom idejom o zagonetki, sa jednim divljenjem koje je u isto vreme i obožavanje.Desanka ide u prirodu sa punim poverenjem, sa mirom u duši, predano, intimno, ne kao što se prilazi vrlo moćnome nego kao što se ide vrlo dragome.Priroda za nju je lepota, radost, sloboda.Jednom rečju, poezija
Desanke Maksimović je poezija prirodnoga.

4-Pesme o rodoljublju i socijalnim motivima. Rodoljublje Desanke Maksimović nosi u sebi mnogoznačni smisao, a iskazuje se kao iskrena ljubav prema predelima zavičaja, prema epskoj prošlosti koju su obeležile bitke i bune,podvizi i junačke pogibije, prema jeziku.Ona peva o slobodarstvu i nepokorstvu predaka, o njihovoj odanosti
zemlji, veri i običajima, ognjištu, peva o vrlinama svoga naroda.Zbog ovoga, njeno rodoljublje podrazumeva i Brankovinu, staze i proplanke, reke i livade, nebo i pticu nad gorom, igre i smeh dece u slobodi, veru i jezik, pretke i potomke, istoriju, sve priče i pesme...

5-Pesme o životu, prolaznosti i smrti. Misao o prolaznosti, koja prati sve što živi, oduvek je bila prisutna u Desankinoj poeziji, ali sa starenjem i godinama stvaranja postajala je sve učestalija.Nekada je dolazila spontano, a kasnije kao opsesija koja nastanjuje ne samo pesme već i knjige- "Nemam više vremena","Ničija zemlja".Sve
počinje da liči na jedno veliko spremanje pred konačan odlazak;sve ima oblik opraštanja i potpunog mirenja sa onim što će doći.

6-Pesme o detinjstvu. Desankino poetsko i prozno delo za decu je obimom i sadržajem, lepotom i značajem takvo da zaslužuje poseban osvrt, pa ga ovom prilikom nećemo razmatrati.

7-Pesme o čovekoljublju. Čovekoljublje i bezgranična dobrota Desanke Maksimović oduvek su bili prisutni u njenoj poeziji, osobito kada su u pitanju deca i jednostavan, otvoren i običan svet, čovek ovog
podneblja.Međutim,njen humanizam i otpor tiraniji i svemu što je nametnuto, do posebnog izražaja došli su u zbirci
nalik na veliku poemu-"Tražim pomilovanje".

Desanku Maksimovic mnogi smatraju pesnikom ljubavi, mladosti i vedrine. Pesnikom zemaljskih lepota i plodova. U njoj, cini se,pre treba videti velikog pesnika velikih strahova i velikih sumnji. Ona je mozda najautenticniji pesnik Srbije. Ali je ona jos autenticnija kad opeva neku zemlju koja i jeste i nije; koja i postoji i ne postoji. I za koju se ne zna da li je pesnikov zavicaj ili zemlja njegovog progonstva. Prve svoje pesme Desanka je objavila 1920. godine u casopisu "Misao" i od tada ona neprekidno stvara, tako da spada u nase najplodnije pesnike. Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pesama i proze za decu i omladinu, pripovedacke, romansijerske i putopisne proze. "Kada su se stvarale ove pesme, izvirali su stihovi kao voda; kao da sam neku cesmu otvorila. I sama sam se cudila kako su tekli glatko neprestano....Dogodilo se ono najpozeljnije, oblik i sadrzaj su sliveni, jedno drugo isticu i dopunjuju." - kaze sama pesnikinja. "Po svojoj motivskoj raznovrsnosti i bogatoj lirskoj skali od najjednostavnijih tonova do dubokih i misaonih sazvucja, lirika Desanke Maksimovic se ukazuje kao srecna mogucnost da poput vecite pesnicke senke prati svoga citaoca od njegovih prvih koraka u zivot, pa nadalje...

Stevan Raickovic.